Articles, Blog

Istvan Korpa Life and Coaching Part 3

September 11, 2019


Perspektiva mogućnosti. Također mogućnost dugoročnog razmišljanja
o sposobnosti na perspektivan način. Da, viceprvak svijeta s muškom momčadi. Izlazak iz prve kategorije s muškom
momčadi 83. godine. 2004. godine kad sam se nakon Olimpijade
vratio biti trener muških juniora. Od njemačkih igrača… teško. Od njemačkih igrača sam skoro sve trenirao,
tako da nemam koga odabrati. Od europskih igrača bih volio da sam trenirao Kjella Johanssona. To je jedan stalan razvoj. Trener ne ostaje onakav kakav je bio. Kao što se igrači razvijaju, po mogućnosti
do kraja njihove karijere, tako i trener mora težiti tome da
do kraja svoje karijere uvijek nešto novo uči i pokušava
implementirati nešto novo u igru. Da, za vrijeme analize,
dakle neposredno nakon meča, ne kritiziram, ali se u analizi
temeljito posvetim pogreškama. Također pokušam promatrati meč
u širem kontekstu. Da, kod muških igrača je u svakom slučaju
važno da je trener samokritičan i da je u svakom slučaju jasan
pri iznošenju analize meča. Kod mladih igrača se analiza mora modificirati. Da li će trener reći nešto o grešci mladom igraču,
u ovom slučaju jako ovisi o njihovim karakterima, jer kad pogledate s pedagoške strane, pojedini igrači misle da ih trener ne zna voditi,
odnosno praktički da je nesiguran. Faktor nesigurnosti je teško objektivizirati
kod pojedinih karaktera. Na početku moje karijere kao trenera
je glavni prioritet u odabiru talenata bila vještina
rukovanja s loptom. Također, motoričke vještine i
sposobnost brzog učenja. Pojedine tehnike, odnosno da li je
igrač brzo razumio što trener želi i da li je to brzo mogao primijeniti. To je na početku, dakle prvih 10 godina
karijere, bio glavni prioritet. Ali poslije su mi drugi faktori
bili poprilično važniji u odabiru talenata, dakle sposobnost učenja je sve više
i više dolazila u prvi plan, posebno u fazama kad je igrač,
na primjer, u pubertetu. Isto tako i u fazi rasta, kada razni
negativni faktori utječu na razvoj igrača. Naravno uz to dolaze i osobna motivacija,
dugoročni odnos igrača prema dugoročnom uspjehu i posljedični sistematični rad,
čak i kad dođe do neuspjeha. Tako je prevladavanje faza neuspjeha jako važan
faktor koji odlučuje je li igrač talentiran ili ne, dakle to znači da on mora razumjeti da će ponekad morati proći negativne faze. U fazi razvoja igrača je tako da kao selektor svake godine
odabirete jednu grupu igrača iz nacionalne momčadi da predstavlja
Njemačku u inozemstvu. Izbor se vodi prema dva principa. Prema trenutnom uspjehu. U Njemačkoj to znači da uvijek
moramo uzeti u obzir rezultate igrača i postignuća
na nacionalnoj razini. To je bila osnova za odabir. Ako ta osnova ne postoji,
pojavljuju se razni kritičari, jer smatraju da savezni trener uzima
u obzir samo međunarodne uspjehe. Dakle izbor se temelji prije svega
na nacionalnim postignućima. Ne samo na treningu pri centralnoj obuci, nego i na rezultatima treninga
u domaćem klubu. Zato je izbor s trenerovog
gledišta pomalo takav, da ako igrač koji u domaćem klubu ne radi
na konceptima koje mu je zadao, bilo sa svojim klupskim trenerom ili sam,
i ne radi dovoljno na tim prethodno određenim poboljšanjima ili slabostima
koje se testiraju za vrijeme centralne obuke, tada taj igrač za vrijeme selekcije
pada u drugi plan, ali to mora biti potvrđeno s gledišta
međunarodnog uspjeha. Dakle svaki igrač koji je uspješan
u nacionalnom smislu u prvoj četvorici ima priliku
zaigrati međunarodno. Jednom ili dva puta. A onda se izbor nadovezuje i nastavlja. U normalnim okolnostima svih 8 igrača
iz te nacionalne ekipe tijekom godine igraju po 1 do 2 međunarodna turnira. Ali u daljnjem izboru se uzima u obzir
kako igrači rade kod kuće, koliko dosljedno kod kuće provode
smjernice koje su dobili od vas, dakle kroz trening u domaćem klubu, i da li su maksimalno motivirani
što se tiče nacionalnih rezultata. To je također djelomično odlučujuće. Svi igrači na početku misle samo: “Bit ću prvak Njemačke ili pobjednik
na turnirskoj rang listi.” i ta kratkoročna ili nacionalno ograničena
motivacija za mene nije dovoljna. Ja počinjem tamo gdje
nacionalni sustav završava. Osim toga, igrač je pod mojim nadzorom
uvijek samo u međunarodnom smislu. To je razlika između klupskog trenera
ili trenera savezne države u Njemačkoj. Svaka savezna država, ima ih dakle 16,
obično ima svojeg trenera. Njihovi ciljevi su da budu uspješni
na nacionalnoj razini. A moj posao počinje kad
su njihovi ciljevi završeni. Glazba me je uvijek interesirala, ali zbog velikog naprezanja očiju nisam imao
dovoljno vremena za čitanje, iako sam ranije uvijek rado čitao. Predložio bih da mladi treneri po mogućnosti čitaju aktualnu literaturu azijskih trenera ili također promatraju
i preuzimaju vještine. Azijska literatura, što nije jednostavno
jer je nema mnogo. To je poprilično individualno. Tu se ne može dati prijedlog. Izbor uvijek u potpunosti
ovisi o osobnom stavu. Neki trebaju aktivnu glazbu. Kroz moju igračku karijeru sam
uvijek učio autogeni trening i za mene je glazba povezana s autogenim treningom
uvijek bila dobra priprema za natjecanje. Naravno, trener kao i igrači trebaju
tu nervozu prije natjecanja. Za mene je obično pomoć bila glazba, ili bih na kratko izašao
iz dvorane na svježi zrak, gdje bih se malo mogao isključiti. Kao igrač sam naučio da nervoza
nije negativna nego motivirajuća. I draži mi je igrač kojeg moram smirivati
na natjecanju ili kratko prije natjecanja, nego igrač koji je apatičan, ulazi u
natjecanje sa strahom ili brzo gubi glavu. Moraš biti stabilan kao igrač
i aktivno na tome raditi. Mislim da je važno biti na srednjoj razini
uzbuđenja na početku meča. Tako da možeš jasno vidjeti
što protivnik radi. To je jedna važna točka, na koju se
možda ranije nisam osvrnuo, da igrač i trener moraju promatrati protivnika. Ne treba se posvetiti samo sebi. To je razlika između treninga i natjecanja: mnogi igrači za vrijeme natjecanja
misle samo na sebe. I tako postaju kritični ili nesigurni. Igrač mora održavati stalan
kontakt očima s protivnikom, a tako i ja kao trener. Pri tome pomaže iskustvo, ali na početku je tako da počinjete
susosjećati s igračem sve više i više i proživljavate meč te ste tako
u sličnoj situaciji kao igrač. I tu već također metode mentalnog treninga pomažu da se
podignete na objektivni nivo za vrijeme natjecateljskog meča te da možete za vrijeme pauze
utjecati na preokrete. Ako ste i sami previše uzbuđeni, možete
u žurbi nešto neoprezno reći ili gledati samo s jedne strane. Također morate upotrijebiti odgovarajuću
strategiju sa pojedinim igračem. Taktički i globalno, u vezi tvojeg
igrača i sustava. Stolni tenis je jako komplicirana
sportska disciplina. Jako je komplicirana tehnički,
mentalno i s kondicijske strane. Također je u svim područjima komplicirana
sportska disciplina za naučiti i uspješno igrati. I mislim da kad su postavljene granice koje
se tiču brzine, ne smije postati još brže. Uvijek ima još zanimljivosti
iz svijeta stolnog tenisa. Trenutno me zanima usporedba
europskih i kineskih igrača, mladih igrača. Ne vidim šansu za Europu u ovom trenutku, jer se kineski igrači razvijaju
puno ranije i puno brže, i brže postaju vrhunski igrači,
nego europski igrači. U Europi je potrebno 4 godine više nego
u Kini da bi se razvio vrhunski igrač. U Njemačkoj ne. Na žalost, jedina mogućnost da se
ta dva aspekta povežu, i to dobro povežu, je centar u Düsseldorfu
s internatom, znači da najbolji igrači žive
i treniraju na jednom mjestu. To je jedina šansa da održimo
korak s azijcima. Ako igrači žive kod kuće, nema šanse. Da, uvijek postoje iznimke,
poznati su primjeri u Njemačkoj gdje su igrači rano prestali, Boll i Ovtcharov su najbolji primjeri
iz apsolutnog vrha. Ali ostali nacionalni igrači kao, Hilscher,
Steger i još nekoliko njih, ne čini mi se sada tako,
ali dvojica su završila srednju školu. Dakle do osamnaeste godine
su radili oboje paralelno. Njih dvojica su se sporo razvijala. Dvije godine su apsolutno zaostajali
za drugim igračima, iako su i sami bili talentirani. Dakle ako se usporedimo s azijcima, jedina šansa je na optimalan način
kombinirati školu i stolni tenis na način da žive u internatu. Ja mislim da to nije tragično. Do osamnaeste godine života
je razvoj sporiji u svakom slučaju, tome smo uvijek bili svjedoci, ali
postoje sve najbolje prilike za naknadnu profesionalnost
u prvoligaškoj momčadi. To znači da su naši igrači dosezali svoje
najbolja osobna dostignuća s nekih 24 do 26 godina,
i to još nije kasno. Ne smijemo se uspoređivati s Kinezima,
jer kod njih igrači s recimo 26 godina već ispadaju iz ekipe. Zato jer su već dosegli svoj maksimum. No mislim da to nije tragedija, jer se čovjek
može baviti visokozahtjevnim sportom, tek tada kad nema dugih obaveza,
a također mora biti i profesionalan. Sedma godina u mirovini. Dakle iz zdravstvenih razloga sve manje,
i još pratim stolni tenis ali pretežno preko interneta, a svake 2-3 godine posjetim
jedan turnir u Njemačkoj. Zadnjih godina me zanima prosljeđivanje
mojih iskustava mladim trenerima, tako da držim obuke i seminare u Sloveniji,
Mađarskoj, a sada i Grčkoj. Ovih dana je moj hobi tenis, jer neću još dugo biti pokretan, to je moja motivacija iako me već sve boli, međutim najvažnije je biti u pokretu. To mi fali, ako na primjer ne treniram
tjedan dana, gotov sam.

1 Comment

  • Reply WwwKalaDendraGr February 12, 2017 at 6:32 pm

    Der griechische Verband alle Trainer, die im Lehrgang waren, und ich der die Übersetzung von deutsch zu griechisch übernommen habe, waren drei Tagen begeister aus alle Informationen die wir durch Istvan gewonnen haben. Diese drei Tagen werde ich in meine Leben nie vergessen, nicht nur aus alle seine TT-Erfahrungen, die ich für meine Trainertätigkeit aufgenommen habe, sondern das ich einen sehr bodenständige Mensch kennengelernt habe.
    Danke ITTF für diese Video Reihe
    DANKE ISTVAN!
    Grüße aus Berlin
    Jannis

  • Leave a Reply